Sutra ću glasati ZA ulazak Hrvatske u EU.
Moje ZA je osobna odluka, nije plod uvjeravanja i mantranja Vesne Pusić, Zorana Milanovića, predsjednika Josipovića, šupljih priča Jadranke Kosor. Uostalom, moje ZA je zbog sasvim drugih razloga od njihovih. Pojavljivanje Carla Bildta i ostalih EU jebivjetara, licemjera mi ništa ne znači. Nije se jednostavno odlučiti ZA, ima puno toga zbog čega bi razuman čovjek trebao biti protiv ulaska u EU. Komplicirani izbor, međutim referendumsko pitanje je nedvosmisleno – ZA / PROTIV, nema prostora za nikakvo "ako" ili "pod uvjetom". Za razliku od gore nabrojanih političara, sutra neću glasovati s oduševljenjem, ali glasat ću ZA.

Hrvatska je dovedena u takvu situaciju da nema puno izbora. U gospodarski loše stanje, neuređenu, neperspektivnu, doveo ju je u prvom redu HDZ. Isti onaj HDZ koji je najzaslužniji za stjecanje nezavisnosti i izlazak iz Jugoslavije. "Dade krava puno mlijeka, pa ga svega nogom prevrnu." Paradigma te i takve Hrvatske (lopovluka, korupcije), koja nikako da stane na vlastite noge je Ivo Sanader. Riječima ne mogu opisati koliko gađenje osjećam prema tom čovjeku. Prema njemu ne mogu osjetiti nikakvo sažaljenje, da su mu i "sve četiri" u gipsu, uzalud mu štap i "bolna noga". Ivo Sanader je Hrvatima ogadio ljubav i vjeru u budućnost vlastite domovine, više od svih hrvatskih neprijatelja zajedno. Tko normalan ne bi volio da je Hrvatska - Norveška pa da ne mora nikud ići. Kako Hrvatska nije ni N od Norveške, tu smo gdje smo.

Oni koji određuju bilo kakvu, vojnu, državnu ili sl. strategiju, što im je veća pozicija koju zauzimaju, trebali bi razmatrati i predviđati stvari tim dalje unaprijed. Predviđati, ne uz pomoć graha, horoskopa, vidovitog Milana, gatara, već na temelju povijesti, iskustva, znanja i stručnjaka. Na žalost, u Hrvata odgovorni ljudi ne gledaju dalje od vlastitog nosa, naočala, novčanika ili čega drugoga.

Dio zadrtih hrvatskih desničara i HDZ-ovih prodavača magle, tvrdili su do jučer kako ostanak Hrvatske izvan EU, automatski znači ulazak u novu Jugoslaviju. Oni to više lupetaju, zbog toga što to zvuči bombastično, nisu se potrudili objasniti niti su to u stanju. Jer bi priznali vlastitu nesposobnost i korumpiranost. Opet, nisu ni daleko od istine. Narednih dana pokušat ću objasniti zašto je veliki dio toga istina, sad nemam vremena za dulju priču. Ispričat ću tek jedan prastari vic...
Ulovili ljudožderi Amerikanca, Japanca i Muju i rekoše im kako će ih pojesti, a od njihove kože će napraviti bubanj. Rekoše im i da svaki od njih ima pravo umrijeti kako sam želi. I tako Amer uzeo pištolj, zapjeva američku himnu i spraši si metak, Japanac uzme sablju i poput samuraja napravi harakiri... Mujo reče ljudožderima da mu donesu ekser. Svi se začudili zašto ekser, ali mu ipak ispune želju. Uzme Mujo ekser i počne se bosti po tijelu i reče im -  "E nećete bubnja!!"

Nisam siguran hoće li Hrvatskoj biti bolje u EU nego sada. Nadam se da hoće. Jedno je sigurno, uz ovakve političare neće i ne može biti bolje ukoliko Hrvatska ostane u balkanskom loncu. Ukoliko Hrvatska uđe u EU, vjerojatnost obnove Jugoslavije i vjerojatnost ostvarenja srpskih teritorijalnih aspiracija kroz istu će spasti na par brojki iza decimalnog zareza. Ukoliko Hrvatska ostane izvan EU, to nikako ne znači automatsku obnovu Jugoslavije. Razumno je zaključiti, uzevši u obzir sposobnosti naših političara, broj i visoku pozicioniranost ključnih jugonostalgičara - kako vjerojatnost obnove Jugoslavije u tom slučaju raste na 50%. To je velika i opasna brojka. Pričajte što hoćete, ma neka su Boris Tadić i Rade Šerbedžija veliki prijatelji našeg predsjednika Josipovića, ukoliko kojim slučajem sutrašnji referendum propadne, ja vam tvrdim da bi se Šerbedžija i Tadić tome intimno radovali i mnogi drugi. A zašto bih onda ja trebao biti sretan zbog toga i glasati protiv EU?
Kad smo tu gdje jesmo, poderanih gaća, barem možemo birati lonac. Sve da na kraju balade ispadnemo Mujo iz prethodnog vica i za marendu nas pojedu u EU loncu, sa velikom sigurnošću mogu reći "E nećete Jugoslavije!", barem matematika tako kaže.  ;)

Prodaja blaga
SFRJ je zaduživanjem u inozemstvu održavala bratstvo i jedinstvo, vladajući sustav i standard (kakav god da je bio). Ima li razlike između ondašnjih komunista i većine poratnih hrvatskih vlada, koje su zaduživanjem, pod izlikom kupovine socijalnog mira, kupovale glasače i ostanak na vlasti? Ne znam je li i jedna vlada pokušala napraviti reda, prekinuti zaduživanje, kratkoročno žrtvovati socijalni mir i restrukturirati gospodarstvo. Takvi bi vjerojatno izgubili slijedeće izbore, ali bi bili vjerodostojni i omogućili zdravi temelj onima poslije njih. O privatizaciji obiteljske zlatnine i srebrnine u Hrvatskoj ne želim mudrovati. Zdrav razum govori kako se obiteljsko blago prodaje iz 4. razloga:

1. kod teške bolesti i slabih primanja
2. ako te netko jači pritisne, prisili ili podmiti,
3. kada se želi živjeti neprimjereno vlastitim primanjima i ne cijeni one koji su to blago stekli,
4. kada se vrijednost obiteljskog blaga želi uložiti u nešto drugo, što bi moglo donijeti dobit.

Hrvatski model privatizacije i prodaje obiteljskog blaga se radio iz 2. i 3. razloga. Rasprodalo se i zlato i srebro, za ništa. Umjesto poticanja proizvodnje i zapošljavanja u njoj, svaka vlada je zadužila državu i spiskala lovu, dugoročno u ništa.

Svi u kuhare, konobare i prodavače
Žalosno je, uz sav respekt prema značaju hrvatskog turizma, da se kao glavna investicija za smanjenje nezaposlenosti, spominje projekt "Brijuni Rivijera". Tako barem rekoše oni iz HDZ-a. Je li moguće da se Hrvate mahom želi pretvoriti u sezonske konobare, kuhare, turističke animatore, vozače kosilica trave i sl.? Trebaju nam svi ti radnici, a trebaju li jednom društvu i ostale vještine, struke i znanja? Treba li jednoj državi proizvodnja? Budalasto je, gospodarstvo jedne države zasnivati na djelatnosti koja se, u najboljem slučaju obavlja 4 mjeseca u godini. Mislim kako je za duševno i tjelesno zdravlje, bolje zaraditi 12 kuna kroz cijelu godinu, nego li zaraditi 12 kuna za 4 mjeseca pa ostatak godine gledati u plafon. Smanjivati nezaposlenost otvaranjem stranih mega-giga prodajnih centara je također vrhunska budalaština.

Hvala Sanaderu, barem smo progledali
 Trebaju li uopće Hrvatskoj npr. znanja brodograditelja? Čitamo kako je brodogradnja neisplativa, parazit na državnoj sisi. Da se brod, čija je izgradnja koštala 100 milijuna €, prodaje za 80 milijuna. Ako je tako, sigurno je neisplativa. Iako ne znam stvarno stanje u hrvatskoj brodogradnji, nešto mi govori da glavni uzrok njene "neisplativosti", više leži u "managerskom" faktoru nego li u tržišnom. Jer, ništa više nije isto nakon raskrinkavanja šjor Sanadera. Nekako smo progledali. Koji god tepih podigli, koji god ormar otvorili, ispod tepiha i unutar ormara se obično pronađe hrpica managerskih parazita, fiškala, ljigavaca. Poznate su metode kojima manageri - ljigavci, preko podizvođača (tvrtki svojih kumova, rodbine, ljubavnica) bildaju cijene i izvlače novac. Prije slanja stečajnih upravitelja, zašto se nije istraživalo financijske prevare? Prije nego li se ugasi zadnje svijetlo u nekom brodogradilištu, ili bilo kom javnom poduzeću i stečeno pusti u vjetar, zašto nadležne službe tamo ne uskoče i zadignu koji tepih? Otvore koji ormar? Ukoliko se utvrdi da tamo nema lopovluka sve ok, zakon tržišta je neumoljiv. Neka se onda ugasi svijetlo. To je razumnije i poštenije od predizbornih floskula HDZ-a kako će brodogradilišta navodno graditi nekakve ratne brodove. Za koga, koliko brodova i tko će to i kako platiti, nitko ne zna.

 HDZ – gulaš koji se ne isplati podgrijavati
 HDZ je potrošen, neki dan pročitah zgodnu izreku - kao gulaš koji se ne isplati podgrijavati. HDZ je poražen prije izborne bitke i ostale su mu samo domoljubne floskule. Besramno je uputiti poziv onima koji ljube Hrvatsku da glasaju za HDZ. Zašto bi oni koji vole Hrvatsku, glasali za HDZ, koji, kako činjenice govore, ne voli Hrvatsku? Ako HDZ voli Hrvatsku, zašto je dopustio sramotnu privatizaciju hrvatskih javnih poduzeća? Ako je već prepisao kapitalistički model od nekih zapadnih zemalja, zašto je sve to nakaradno proveo? Ako voli Hrvatsku, zašto se iz stranačkog fonda isplaćivalo na crno i tako utajivao hrvatski porez? Zašto je crni stranački fond punjen novcem opljačkanim od hrvatskih javnih poduzeća? Ako je to ljubav, priznajem, nemam pojma o ljubavi.
Na slijedećim izborima pobijedit će kukuriku koalicija. Što će nam ostati ako "ta i takva" kukuriku vlada nastavi s kupovinom socijalnog mira, zaduživanjem države i nastavi s prekvalifikacijama inženjera, varioca, mehaničara i dr. u konobare i nosače golf palica?

Temu za post sam dobio, nakon što sam vidio kako navedene i meni omiljene "sastojke" neizravno povezuje novi portal u vlasništvu svemoćnog T-coma, www.planet9.hr. Portal za prodaju elektronskih knjiga, ili kako se barem meni čini, portal za prodaju "muda pod bubrege". Glavno lice na promociji portala planet9 je bila neizbježna Jelena Veljača. Pomislih, evo ga! Knjige od papira su danas skupe, napokon nešto što će knjigu učiniti jeftinijom i dostupnijom. Prevario sam se.

Nisam se odavno blogirao. Nije da fali inspiracije, nedostaje mi slobodnog vremena. Ovaj put nisam mogao odoliti i smućkati jedan ljetni koktel od slijedećih sastojaka: T-com, T-portal/ Jelena Veljača/ Mark Zuckerberg i Tvrtko Jakovina.

Svatko se od spomenutih u svom domenu i na određen način bavi prodajom nečega za bubrege. T-com/T-portal pod okriljem "zabavnih" i "informativnih" sadržaja prodaje "ljevičarske" političke floskule. Jelena Veljača, borac za slobodu od religije, nosi kabala narukvice. Mark Zuckerberg, osnivač facebook-a, pod društvenu podvaljuje svoju asocijalnu bižuteriju (Zbog koje se ljudi, osobito djeca, u stvarnosti sve manje druže). Tvrtko Jakovina, svakom loncu poklopac, nam uvaljuje Nesvrstane.

Prije nego odlučimo nešto kupiti, obično procjenjujemo odnos uloženo/dobiveno i eventualno, cijenu konkurentnog proizvoda. Pri tom nije toliko bitno je li trgovac/proizvođač lupio maržu od 300%, nego osjećaj vrijedi li to naših novaca. Vratimo se na Planet9. Dok na Amazonu većina knjiga košta od 2 do 10 $, na hrvatskom devetom planetu to nije slučaj.

Evo npr. elektronska knjiga Slučajni milijarder, koja govori o osnutku facebooka, košta 39,90 kn. Ista knjiga, u papirnom izdanju i uz besplatnu dostavu na kiosk, košta istih 39,00 kn. Tko je tu lud!?

Primjer drugi. Elektronska knjiga autora Tvrtka Jakovine, Treća strana Hladnog rata na Planetu9 košta punih 244,77 kn. Ista knjiga, u tvrdom uvezu s ovitkom košta 242,10 kn. Neshvatljivo!

Razumljivo je da tiskanje knjige povlači određene troškove. Troškove prijevoda, prijeloma, troškove tiskare, distribucije, autorskih honorara i dr. Svejedno, knjige su preskupe. Ne raspolažem činjenicama, već samo zdravorazumskim razmišljanjem. Barem mislim da sam još uvijek zdrav. Ako pretpostavimo kako su troškovi tiskare ono što knjigu poskupljuje, zašto su elektronske knjige na Planetu9, planetarno skupe? Za izdavanje elektronske knjige, ne treba porušiti niti jedno stablo. Ne treba proliti niti kap boje. Tiraž nema nikakvog utjecaja. Nema niti troškova distribucije, platiš i skineš sa portala. Zašto je onda skupo?

Logično objašnjenje može biti to da je planet9 smješten na nekom udaljenom planetu u drugoj galaksiji, pa zbog intergalaktičkog prijenosa i tarifa cijene luduju. Ili netko misli da nam može uvaliti muda pod bubrege?

Ponovimo:

Slučajni milijarder: tiskano izdanje 39,90 kn; e-book 39,90 kn

Knjiga Treća strana Hladnog rata: tiskano izdanje 242,10 kn; e-book 244,77 kn

Ako laže koza, ne laže rog.

Gustav Le Bon je daleke 1920. u djelu „Psihologija gomila“ napisao da su "latinske gomile feminilne".

Tko bi „gori“, svakako će „doli“
U većini država, vlast se smjenjuje na izborima. Sila koja tiranizira narod, ponekad bude svrgnuta silom vlastitog naroda. Vlast se, tamo gdje postoje vanjski interesi i uspiju smisliti neka opravdanja, često smjenjuje oružanom silom. Krstarećim raketama, navođenim projektilima, naoružavanjem pobunjenika, vojnim metodama i sredstvima. Primjer imamo u oružanoj potpori pobunjenicima u Velikoj Socijalističkoj Narodnoj Libijskoj Arapskoj Džamahiriji.
Logičan je interes svake oporbe da što prije uzjaše na vlast. Ma koliko neka vlast bila trula, želja vladajućih za održanjem vlastitih stražnjica u foteljama, je također logična. U periodu između dvaju demokratskih izbora, često se moralni legitimitet (obraz) postojeće vlasti osuši poput lišća na drvetu. Ali ne opada lako. Oporba je zbog toga frustrirana, a u stvari nije svjesna da takvoj vlasti više ne mogu pomoći ni svi hranjivi sokovi iz debla niti sva sunčeva toplina s nebesa. Unatoč što vladajućima lišće više ne može ozeleniti, oni s gnušanjem odbijaju otpasti i svim raspoloživim sredstvima pokušavaju odgoditi dolazak jeseni.

Bezmudi prosvjedi
Svaka oporba priželjkuje nekoga ko bi u njeno ime izlupao lišće, da otpadne silom, kad već neće milom. Opet, ne može tako. Sredstva za lupanje po lišću ne spadaju u demokratska. Nema kritične mase koja bi se prihvatila posla. Gustav Le Bon reče da su latinske gomile feminilne. Neka čitateljice ne zamjere Gustavu, a i meni neka oproste, što vjerojatno krivo tumačim njegove misli. Svi hrvatski prosvjedi izgledaju bezmudi. Bezmudi su prosvjedi studenata filozofije, prosvjedi za Varšavsku i „Pernarovski prosvjedi“. Ne odobravam nasilje na prosvjedima. Nasilje nije komponenta koja bi neki bezmudi prosvjed učinila boljim. Naprotiv, tada bi bio i bezuman. Proteklim hrvatskim prosvjednicima nedostaje cilj, ustrajnost i vjerodostojni lider/i. Zamišljam virtualnog poticatelja nekog od hrvatskih prosvjeda, kako nervozno čupa kosu i proklinje Gustavovu latinsku gomilu. Gomilu o čijem izlasku na ulice odlučuje vremenska prognoza, godišnje doba ili vrijeme odmora. Prisjetimo se mladih studenata filozofa koji su svojevremeno prekidali bunt za vrijeme ljetnih praznika. Izbirljivi pojedinci, daju i izbirljive gomile.

Srpski post glađu... i žeđu

Na Veliki petak se posti. Dok sam razmišljao o postu, sinulo mi je kako bi se vlast u Hrvatskoj mogla natjerati na raspisivanje prijevremenih izbora. Post je ovih dana u Srbiji izvodio Tomislav Nikolić, ex Šešeljev radikal. Tomislav Nikolić je postio glađu... i žeđu. On je predsjednik Srpske napredne stranke, čovjek koji je još 2007. godine izjavio „Ja sam četnik i sanjam Veliku Srbiju“, 2008. godine radikalno korigira stav u „Više nisam četnik, ali sanjam Veliku Srbiju“. Nikolić, veliki Srbin je gladovanjem, naravno i žeđanjem, želio natjerati predsjednika Tadića na raspisivanje izbora. Iako zabrinut za zdravlje naprednog Tomislava, predsjednik Srbije nije popustio. Gladovanje Tomi nije uspjelo, ali je uspio napraviti medijski „reset“, koji će mu u određenoj mjeri dati aureolu „isposnika“ i „mučenika“, a potisnuti aureolu četnika.

Kandidati za hrvatsko gladovanje

Ako gladovanje i žeđanje najjačeg srpskog oporbenjaka nije upalilo, bi li moglo upaliti u Hrvatskoj? Što ako bi netko od kukurikaša gladovao? Potpora i sućut koju bi Milanovićevo gladovanje moglo izazvati kod hrvatskih građana, bila bi neusporedivo veća. Interno, kod lijevih i „desnih“, a ne bi izostala ni potpora iz cijelog svijeta. U slučaju velike narodne i međunarodne podrške takvom činu gladovanja, Jadranka Kosor, bi morala popustiti i raspisati izbore. Sve da mu gladovanje ne upali i da ga mora na vrijeme prekinuti, Milanoviću ne bi škodilo malo resetiranja na hrvatski način. Njime bi pokazao kako je u stanju razumjeti probleme gladnih širokih narodnih masa, da umjesto papirnatog socijaliste koji živi od „plaćice“ može biti vjerodostojan ljevičar i lider. Ipak ne, on nije taj. Nije pravi lider. Izabran je kao bahati pandan, bahatom Sanaderu. A što kad bi Milanović nagovorio Čačića, da u ime kukuriku koalicije malo gladuje? Hm.. Ne, ni on nije taj. Njemu ne treba reset. Mediji su mu već dali aureolu mučenika. Silvano Hrelja i Jakovčić? To opet nije to. Hrelja ne bi pristao, a Jakovčić bi mu odgovorio kako mu je već pun kufer dijeta.

Tko je ostao? Netko tko bi mogao podnijeti žrtvu i pomoći u raspisivanju prijevremenih izbora. Lupih se po čelu, kako se odmah nisam sjetio! Ante Đapić! Pravaš po opredjeljenju, radikalan i korigirajućih usmjerenja. Ljevičari bi ga podržali u gladovanju. Rekli bi mu, gladuj Ante, samo gladuj. Ako uspiješ – svaka čast, ako ne - jedan desni manje. Desni bi u Anti mogli prepoznati lidera, ustrajnu i čvrstu ruku koja im toliko dugo nedostaje. Hm... Makar Đapiću bilo korisno skinuti koji kilogram viška, to opet nije to. Ne možeš naći hrvatskog lidera ni velikog Hrvata, koji bi poradi viših ciljeva pošteno gladovao.

Nedostatak petlje
U Hrvatskoj je kredibilitet vladajućih besramno uvenuo. Umjesto da beskompromisno demnotiraju sustav grabeža i grabežljivaca, usavršen za vladavine bivšeg premijera, vladajuće jedino brine vlastiti opstanak. Oporba, umjesto da probleme i rješenja artikulira na način da pridobije simpatije cijelog naroda, svojoj kampanji dopušta potporu od strane anticrkvenih, pa čak i antihrvatskih ishodišta. Možda zvuči neodmjereno. Ipak, Kukuriku koaliciju otvoreno podržavaju oni što uporno grakću Hrvatima da se na popisu stanovništva ne izjašnjavaju kao katolici. Kukuriku koaliciju bezrezervno podržavaju i oni što su za formiranje nove Jugoslavije. Aktivisti jedne od stranaka iz kukuriku koalicije, otvoreno pozivaju građane da se na popisu stanovništva ne izjašnjavaju Hrvatima. Pametnom dovoljno. Što imamo? Vlast koja nema petlje obračunati se sa vlastitim kriminalom. Oporbu koja nema petlje zahvatiti u šire biračko tijelo, zahvaliti se na pomoći i ograditi se od onih kojih ne sanjaju uspješnu Hrvatsku državu, ograditi se od onih koji se sprdaju sa vjerskim osjećajima većine Hrvata. Više nisam siguran je li Gustav Le Bon osim  „latinske“ gomile mislio i na „latinske“ lidere.

Čudo

Čudo je da postoji Hrvatska. Čudo je da Hrvati igdje postoje. Kroz našu povijest, uvijek je bilo onih koji su radili za tuđe interese. Iz uvjerenja, zablude, ili radi osobnih interesa. Najveći dio tih „čimbenika“ imao je tanak ili nikakav legitimitet u provođenju svojih/tuđih nauma.

 Instalation.exe (1941 - 2011.)

U proljeće 1941. g., Nijemci i Talijani su Hrvatima instalirali Antu Pavelića. Da im vjerno služi. Formirana je NDH. Poznato je i da naziv neke države nužno ne odražava njeno uređenje niti njen status. NDH je u imenu imala riječ „nezavisna“, a bila je sve suprotno od toga. Sedamdeset godina poslije, Hrvatima iz Federacije BiH, instalirani su predstavnici, koji će vladati i odlučivati u ime Hrvata. Uglavljeni vlastitom voljom, doglavljeni voljom stranaka SDA i SDP te poglavljeni voljom međunarodnih institucija. Analogija sa 1941. godinom ne služi za to da bi se međunarodne institucije i dvije navedene bošnjačke stranke uspoređivalo i prozvalo Hitlerom ili Musolinijem. To mi nije na pameti. Riječ je o legitimetu uglavljenih. Naime, sukladno današnjim demokratskim dosezima, tanki legitimitet u predstavljanju Hrvata, koji danas imaju instalirani predstavnici Hrvata u BiH (stranke HSP BiH i NSRB), lako je usporediv s nikakvim legitimitetom koji je 1941. godine imao Ante Pavelić. 

Iako je danas deplasirano tražiti opravdanja za nešto što počinje slovima HDZ, dva HDZ-a iz BiH imaju legitimitet. Ako podrazumijevamo kako je interes SDP BiH i SDA, izgradnja BiH kao zajednice ravnopravnih naroda, neshvatljivo je da su im HSP BiH i NSRB prihvatljive. Neshvatljivo je da su HSP BiH i NSRB podobne i predstavnicima međunarodne zajednice. (ako uzmemo u obzir sve ono za što se deklarativno zalažu). Istina, međunarodnjaci uvijek na prvo mjesto stavljaju funkcioniranje države, kakva god da je.

 HSP BiH i NSRB

HSP BiH, stranka koja je na zadnjim općim izborima u BiH osvojila minoran broj glasova i zastupnika. Stranka tankog legitimiteta. Stranka u čijim su uredima bile, ako je za vjerovati medijskim napisima, ponosno istaknute biste poglavnika Ante Pavelića. Ona je cool, ona je ok drugovima „antifašistima“, u čijim uredima na visokom mjestu stoje fotografije druga Tita.

Druga instalirana „hrvatska“ stranka zove se Narodna stranka radom za boljitak (NSRB). Stranka koju su osnovali i vode lokalni mesni industrijalci Lijanovići. Stranka čudnih likova odjevenih u plave majice, za koju ćete bez ikakvih problema izgooglati hrpu indicija kako je glasove dobila izravnom kupovinom za lovu hrvatskih i bošnjačkih glasača. Za pretpostaviti je da sve to još bolje znaju i međunarodnnjaci, ali nitko se nije niti potrudio to sankcionirati. Neshvatljivo.

 Logika

Logika govori, ako su im kao takvi HSP i NSRB prihvatljivi, SDP, SDA, europljani i Ameri se ne zalažu za ravnopravnost naroda u BiH, već bi mogli imati neke druge namjere. Republika Srpska je realnost i trenutno je nedodirljiva. Potreba za kompenzacijom za račun izgubljenog Kosova još je aktualna, barem Srbima logična. Bošnjački nacionalisti su odavno svoje ciljeve reducirali na Federaciju BiH. Iako ne prestaju govoriti o cjelovitoj BiH, na pladnju im se nudi strateško zauzimanje teritorija na kojima žive skupa s Hrvatima. Sebično i glupo. Sebičnim ideolozima bošnjačke hegemonije se ukazala prilika brzopoteznog ostvarenja onoga što su vjerojatno namjeravali ostvariti kroz duži period. Nisu odoljeli prilici i upadaju u zamku sličnu onoj u koju je svojevremeno upala/zakuhala hrvatska vrhuška predvođena Matom Bobanom.

 Svaka voda srpskom mlinu teče

Ovakav rasplet događaja oko formiranja vlasti u Federaciji BiH ide na ruku jedino Republici Srpskoj. Makar bilo i zrno iskrenosti u podršci koju banjalučka politika daje, ona nikad neće učiniti nešto stvarno na tom polju. Iz jednostavnog razloga. Banjaluka neće propustiti priliku, ukoliko odnosi između Hrvata i Bošnjaka budu uspješno zatrovani, da RS odleprša u nezavisnost. To je jedini način na koji se RS može stvarno odcijepiti od BiH, sukobom, ne na svoj račun, nego sukobom između Hrvata i Bošnjaka. Taj sukob neće biti neki novi i krvavi rat. Dovoljno je izazvati nestabilnost i nesigurnost u FBiH. Lako je zamisliti nebrojene mogućnosti za takve podvale.

Iako potezi koje vuku predstavnici SDP-a i SDA ne odražavaju volju većine bošnjačkog naroda, ovo će zagaditi odnose između Hrvata i Bošnjaka. Duboko vjerujem da većina Bošnjaka želi BiH kao zajednicu ravnopravnih naroda. Većina Hrvata danas svoju ravnopravnost traži kroz formiranje trećeg entiteta. Da imaju prava, ne bi niti spominjali teći entitet. Priču oko trećeg entiteta svi eksploatiraju. HDZ-i u predizbornim kampanjama. Srbi, da bi učvrstili granice svog carstva. Bošnjački ideolozi, zamagljujući potrebu za uspostavom ravnopravnosti, svome narodu tu priču prodaju kao cijepanje BiH (taj posao odrađuju bez problema, Federalna televizija je u rukama SDP-a, mašinerija koja melje bez zdravog ukusa i pravila struke).

Rasplet

Vraćamo na početak priče. U Hrvatskoj se elite upinju u tome tko će biti bolji beogradski vazal ili EU konjušar. Nikakav izbor!

U BiH, Hrvati imaju dilemu biti banjalučki vazali ili dobri sarajevski janjičari. Pa ti sad budi pametan. Što prije shvate da su sami i prepušteni vlastitoj pameti, ma kolika ona bila, bit će im bolje. Teško je reći koji je pravi put, još teže će ga provesti HDZ-i, koji su velikim dijelom krivi za sadašnji položaj Hrvata. Napravili su puno grijeha propusta i grijeha činjenja. Ako je teško reći koji je pravi put, nije teško uprijeti prstom u onaj koji to nije. To svakako nije zaoštravanje odnosa sa bošnjačkim narodom. Put nije niti guranje glave u maglovite secesionističke pobune, u koje ih Banjaluka svesrdno gura.

Svehrvatski sabor u BiH, koji najavljuju dva HDZ-a će se najvjerojatnije prometnuti u nešto što će bh Hrvatima odnemoći. Samo će dati opravdanje da ih se još više nagazi. Ako je tamo i ne bude, mediji će lako iskonstruirati neku lijepu pričicu o secesionizmu. Uzdati se u pomoć RH, osobito HDZ-a, je beskorisno. Jadranka Kosor, Luka Bebić, Vladimir Šeks, Andrija Hebrang i ostatak ekipe, ne žele i ne mogu pomoći sebi i svojoj državi, kamo li tamošnjim Hrvatima. Kud eu političari obrvom, tud će Kosorica skokom. Mesić ih nije volio. On brine brige za libijskog brata pukovnika. Bojim se da su i onih par riječi „utjehe“ koje im povremeno uputi predsjednik Josipović, više posljedica toga što mu je možda prijatelj Tadić tako sugerirao, nego što im on nešto želi pomoći. Teško je reći, bila bi to samo jedna teorija zavjere, da se Bošnjaci i Hrvati svjesno „pomažu“ na sukobljavanje, upravo od strane „banjalučkih“, beogradskih i međunarodnih mentora. Poznato je da su u prošlom ratu srpske granate znale „pomagati“ malo jednima pa malo drugima. Nakon što im u ovom novom sukobljavanju dovoljno „pomognu“, Republika Srpska će, jednog dana, svečano objaviti da ne želi živjeti u takvoj nestabilnoj i ludoj državnoj zajednici. Raspisat će referendum i otići u nezavisnost. Uz puni blagoslov svojih međunarodnih prijatelja.

Kao u filmu, kad se najmanje nadaš, pa i sa strane od koje se najmanje nadaš, ipak se pojavi Gandalf. Gospodin Velimir Visković, predsjednik Hrvatskog društva pisaca je Gandalf mjeseca. Koliko poznam stvari, g. Visković je uvjereni ljevičar. Ovaj blagi pa i zakašnjeli udarac Gandalfovog (Viskovićevog) štapa, mi je osobito drag. Drago mi je i to što Viskoviću, njegovi glasni protivnici neće niti mogu pokušati prilijepiti etiketu „ustašoida“, kako to obično rade.

Većina vas je gledala trilogiju „Gospodar prstenova“. Svima su nam u pamćenju svi živopisni likovi patuljaka, hobbita, vilenjaka, ljudi, orka, goblina i čarobnjaka. Iako me pojavom, Jergović podsjeća na patuljka Gimlija, izjavom o „višedimenzionalnosti“ četničkog generala Draže, me podsjetio na Grimu Gujoslova. Grima Gujoslov je osebujan lik, u službi čarobnjaka Sarumana, koji pak ordinira u predvorju zlog i moćnog gospodara Saurona. Zadaća Grime Gujoslova u filmu je jednostavna. Zamagliti razum kralja rohanskih jahača, Theodena, uspavati ih, utihnuti i omalovažiti svaki znak opasnosti, izrugivati se dobrom, veličati loše, sve to kako bi čarobnjak Saruman, a time i moćni Sauron lakše ostvarili svoje namjere u porobljavanju ostatka slobodnog svijeta.

Gujoslovov to sve radi kako bi u svoje naručje dobio očekivanu nagradu, lijepu djevu Eowinn, kćerku kralja Theodena. Ostatak priče je poznat, bez obzira koliko se Grima Gujoslov trudio pomutiti rohanskog kralja, pojavljuje se Gandalf, koji je u pravi čas kralju Theodenu, što bi naš narod rekao, „prosvijetlio pamet“ i tako ga izbavio iz pandži tame.

Ako likove i odnose iz Gospodara prstenova prenesemo na ove prostore i vrijeme, moćnog Saurona moglo bi se promatrati kao utjelovljenje nikad ugaslog velikosrpskog projekta, kome je cilj zauzeti okolne prostore. U Sauronovom predvorju čarobira Saruman, jednako kao što jugoslovenstvo prije ili kasnije počne čarobirati u predvorju velikosrpstva.

U odnosu na film, gdje jedan Grima zamlaćuje vlastiti narod, moglo bi se zaključiti kako u medijskom prostoru Hrvatske egzistira veći broj Grima Gujoslova. Oni svjesno ili nesvjesno, izravno ili neizravno, sukladno svojim profesijama, zamlaćuju Hrvatsku i hrvatski narod. Svaki od njih, ukoliko otvoreno ili zakukuljeno propagira ideju jugoslovenstva, ili na bilo koji način doprinosi neodrživosti hrvatske države, obesmisljava svrhu njenog postojanja ili se pak zalaže za konačnu rasprodaju ostatka ostataka nacionalnog bogatstva - može se prozvati Gujoslovom. Kako god okreneš, svi ti poslovi ispadaju u službi vatre (oka) iz susjedstva. Ta vatra nikad ne gasne, uvijek je tu, samo čeka zgodu.

Grimama Gujoslovima bi se mogli prozvati osobito oni, koji putem medija gade po Hrvatskoj, kao da se raduju što je ovakva kakva je, neuspješna, zadužena i trenutno neperspektivna. Uživaju u dijagnostici, ne nude niti se trude pronaći kakav lijek. Jednako odvratno, kao što bi bilo odvratno i nepedagoški, nekom čupavom, umrljanom, gladnom, žednom, slinavom i u dronjcima, izgubljenom djetetu govoriti da je glupo i zlo od rođenja, nesposobno i ružno. Rugaju mu se i zaglupljuju ga, a nitko da ga okupa, nahrani, napoji, obuče i pouči. Današnja Hrvatska nije poput rečenog djeteta, „Grime“ je prikazuju daleko gorom.

Puno Grima, a lijevo - desno, nigdje glasa od nekog Gandalfa. Gandalfa, koji bi, tu i tamo svojim štapom lupio, bar na tren nam prosvijetlio pamet i razbristrio magle kojima Gujoslovi pune naše oči, uši i srca. Zašto sam Jergovića u ovoj zgodi usporedio s Grimom Gujoslovom? Jednostavno je. Ako netko Sauronovog generala, četnika i orka – Dražu Mihailovića, može promatrati „višedimenzionalno“, znači blagonaklono, za mene ne može biti pozitivac! Izvorni Grima se dodvorava Sauronu kako bi pokupio onu zgodnu djevojku, a Jergović može bit, da pokupi nobelovu nagradu za književnost ili slavu Ive Andrića, barem s onu stranu Drine. Valjda ima neke logike?

Evo što je Visković rekao u „Vijencu“ o zagovornicima stvaranja novog jugoslavenskoga kulturnog prostora: „U ovom trenutku je vrlo malo jugonostalgičara koji misle da su moguće neke nove Jugoslavije jer su se i nacionalne ideologije jako udaljile. Nemoguće je naći Hrvata, osim možda Miljenka Jergovića, koji bi našao opravdanje za reafirmaciju četništva u Srbiji. Ako je u nekoj državi službeno priznat i prihvaćen model velikosrpske ideologije, tada je nemoguće na toj osnovi graditi zajedničku državu. Tamo gdje postoji jugonostlagija kod nekih Srba i nekih Hrvata, to je više jedan melankolični osjećaj neratobornih ljudi koji se s nostalgijom sjećaju nekih izmišljenih slika sretnog djetinjstva“.

Visković je raspalio po Jergoviću, zbog izrečenih simpatija za generala čiča Dražu Mihailovića. Naime, Jergović je lani u intervjuu za „Vreme“ rekao da je Draža „trodimenzionalna ličnost koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju, sve ono što Milošević i Tuđman nisu imali. …“.

Jergoviću je, jedan četnički general višedimenzionalan (osim lošeg to bi moglo značiti da ima i puno dobrih stvari), a npr. partizan Tuđman je utjelovljenje linearne zloće? Tko može ovo progutati? I ustaše mnogi u obranu Jergovića, potpisuju se peticije, daju žestoki intervjui. Optužuju Gandalfa – Viskovića, da je objavio poziv na linč. Od svih tih Jergovićevih jarana, magla tamo, magla amo, trla baba lan, trc-vrc,  šuplja priča, niko da se vrati na bit!

Sloboda govora i ljudska prava, ja sam za to. Uvijek! Nitko ne smije osporavati Jergoviću pravo na mišljenje, niti itko zbog svojih stavova danas treba imati bilo kakvu ugrozu. I to je dobro. Međutim, javno izneseno Jergovićevo mišljenje o Draži Mihajloviću, smije i mora biti podložno kritici, pa i javnoj osudi!

O čemu ustvari, govori ekipa koja je ustala, tobože u obranu Jergovićevog fizičkog integriteta? Tko je ovdje lud, zbunjen, a tko normalan? Zašto se jasno i glasno ne odrede, bez ikakvog „ali“ ? Neka kažu onako iz srca, je li i i u kojoj je mjeri Draža Mihajlović pozitivna povijesna osoba? Iskreno me zanima što o tome misle Jergović, Dežulović, Tomić i sl.… itd…

Ljudi moji, siječnja 2011. godine, u Republici Hrvatskoj, da se ne smije govoriti protiv četničkog generala Draže Mihajlovića? Gdje smo mi to? Gdje su antifašisti, kako mogu to prešutjeti? Zašto se šuti čega se boje? Gdje su i svi oni dežurni promišljatelji, koji senzibilno bdiju nad svakom pojavom pa i primisli hrvatskog skretanja "u desno"? Otkud tolika pasivnost po pitanju četništva? Jesu li se svi "poGujoslovili", "poJugoslovili", što god? Jesu li nas sve poGrimili, pa nam je pamet toliko pomućena? Eto, g. Visković je progovorio, i zato je s pravom ponio titulu Gandalfa mjeseca.

Kad sam već započeo s Gospodarem prstenova, završit ću citatom iz te knjige: „Dobro i zlo nisu se promijenili od lanjske godine, niti su pak jedno za vilenjake i patuljke, a nešto drugo za ljude. Na čovjeku je da ih luči, u Zlatnoj šumi kao i u svom domu…“

p.s.

U idućem broju napisat ću nešto na temu kako je Ferhad-Paša Sokolović imao više sućuti prema mrtvim neprijateljima Hrvatima iz 1578. od Stjepana Mesića prema mrtvim neprijateljima Hrvatima iz 1945.

Svakoj vojnoj operaciji većih razmjera, obično prethodi artiljerijska "priprema" terena. Prije no što prema protivničkim linijama krenu oklop i pješadija, raspali se iz svih cijevi i tako omekša njihov prolazak. Ne namjeravam pričati o poviijesnim ratnim operacijama, npr. operaciji Citadela, Prohorovki, njemačkoj pripremi za napad niti o mrvu preuranjenom i preventivnom ruskom artiljerijskom "omekšavanju", koje je naredio general Žukov.

Učinilo mi se neki dan, čitajući Večernji list, da je krenula artiljerijska priprema terena uoči donošenja haaških presuda, kako optuženim generalima iz RH, tako i onima iz BiH. Priprema, koja će omekšati teren kako bi se u srcima Hrvata bolje primile "sadnice" - haaške presude.

Večernji list je tako, preko pune dvije stranice, raspalio iz svih cijevi po generalu Slobodanu Praljku. Praljak je odabran kao prva meta, valjda zato što uvijek na Hrvatima iz BiH bilo lakše oštriti "zube" i zato što kod Hrvata u RH uvijek lako upali priča o zločestim hrvatićima iz Hercegovine. Odabran je dijelom i zbog toga što je između njih šest optuženika iz BiH, najviše eksponiran. Kako reče književnik Abdulah Sidran, gostujući u emisiji Nedjeljom u 2  - da je Praljak na sebe nepotrebno preuzeo sav teret obrane Hrvata iz BiH i Hrvata iz RH. Tko zna, možda je Praljak prvi na meti, zato što je poznato kako se on stidi djela koja su činili neki njemu obiteljski bliski ljudi, u prošlosti dok su bili na funkcijama u državnoj bezbjednosti.

Da skratim... Na dvije stranice se raspalilo o tome kako je Praljak otkupio stan vrijedan oko 900.000 kuna za nekih 205.000 kuna. Osim te povlastice, u naslovu je izdvojen podatak da je Praljak bio nezahvalan i drzak prilikom dodijele velebnog stana od 98 m2. Navodno je rekao da stan liči na zahod.

Da bih iznio što mislim o pisanju Večernjaka povodom Praljka, moram spomenuti i kako su se u istom broju na četiri! stranice večernjakovci raspisali o dvojici mladića koji su u svojim želucima švercali kokain i bili uhvaćeni na Paragvajskom aerodromu. Kao da su TV zvijezde, manekeni, pustolovi i sl. Tim kriminalcima se u tekstu na 4 stranice neskriveno podilazi, opravdava njihov čin. Kad bih htio sažeti navedeni tekst u neki slogan, slogan bi glasio da su ti šverceri kokaina "mangupi - ne kriminalci!". Odvratno, nepedagoškii i necivilizacijski. Od dokazanih kriminalaca, u činim je želucima pronađen kokain, praviti prihvatljive mangupe, može samo Večernji list. Tekst je toliko "poučan", da se ne bih čudio kad bi upravo Večernji list ponukao još neke nesretne mladiće da se počnu baviti ovim radnjama.

Sad se vraćam na generala Praljka. Brzo ću završiti priču, jer je lako naslutiti kud je vodim. Kakvi to nadljudi u privatnim životima moraju biti optuženi hrvatski generali? Ima li pravo neki general biti bahat? Ili treba biti nježan poput tratinčice? Nisam se previše susreo sa podacima u kakvim stanovima su živjeli generali iz povijesti. Jesu li te stanove smatrali primjerenim svome egu i kako su ih dobili'. To nisam još nigdje pročitao. Hrvati su i u tome specifični. Iskreno, u ovoj eri kad svakodnevno ispliva neka od Sanaderovih financijskih prljavština, pozitivno sam se iznenadio kad sam pročitao da je general istresao 205.000 kuna za taj stan. Očekivao sam da će biti kako ga je dobio besplatno ili da ga je nezakonito ukrao - provalio u njega. Eto nije. Nije Praljak tratinčica, to je također jasno.

Nisam sudija u Haagu da sudim o djelima za koja se Praljka tamo optužuje. Nisam neki ratni znalac da mogu objektivno prosuditi njegove ratne zasluge i njegov moralni lik generala hrvatske vojske. Brzo ćemo vidjeti što će biti i kakva će haaška presuda i "pravda" biti.

Večernji list s jedne strane, od kriminalaca - švercera kokaina pravi mangupe, a s druge od generala Praljka pravi kriminalca, samo zato što je platio stan 205.000 kuna i zato što je navodno rekao prilikom dodjele istoga "da stan izgleda kao da ulazi u zahod, nisu mu se svidjeli dovratnici i vrata jedne prostorije koja su se otvarala prema van umjesto prema unutra.".

Prije će biti da se Praljka preventivno proglašava kriminalcem s ciljem da se omekša hrvatska "javnost" umjesto razočaranjem ili barem čuđenjem na eventualnu drastičnu presudu - uzvrati aplauzom. U skorijoj budućnosti očekujem da će se nastaviti preventivno omekšavanje terena, na nekom drugom optuženom generalu.

Žalosno novinarstvo Večernjeg lista!

Čudne stvari

Već duže vrijeme nije moguće otvoriti pregled niti jedne od kategorija na Bloger.hr, otvara se prazna stranica! Dok su stvari još nekako i radile, lijevo i desno, unutar pojedine kategorije, mogli ste vidjeti "izdvojene" postove stare i više od godinu dana. O ispravnosti sustava koji određuje rating, nisam mjerodavan govoriti, a niti me to posebno pogađa. Svejedno, nisam siguran je li i tu sve štimalo.

Kao zanimljivost bih izdvojio i to što u statistikama redovito imam posjetitelje iz "budućnosti". Neki me posjete dva dana ranije, a za neke mi piše da su me posjetili pola godine unaprijed. No to je nebitno... Zašto ovo pišem?

Pišem iz dobre namjere, jer imam dojam da nešto ne štima. Nije moguće da je više meni stalo do ispravnog funkcioniranja blogera.hr, nego nekome tko je valjda zadužen ili plaćen za to. (Tu i tamo, na tuđim blogovima pročitam neki od odgovora iz "tehnike". Svi se ti odgovori uglavnom svode na to "ne očekujte ovo, ne očekujte ono, nema vremena za to i to". ) Ja nisam pisao nikom od tehničke službe. Što bih trebao napisati? Možda - Ljudi, ne radi vam naslovna stranica blogera!? Pa ako ne radi naslovnica, ne radi cijeli bloger, portal, ili kako god se to već ovo zove! I tako već danima?

Da je bloger.hr, državno poduzeće, još bih pomislio da ga neko namjerno "minira" radi uspjeha nekog od konkurentnih blog portala, ili da ga nakon srozavanja privatizira za sitnu lovu. Ali nije državni. Srećom!

Dakle, Bloger.hr je najbolji blog portal nadaleko. Ljudi od tehnike, vidite o čemu se radi, identificirajte, locirajte, popravite, osvježite ga.

Sretna vam Nova!

U Beogradu srpski novinari nedavno upitaše Eduarda da Silvu, hoće li dati intervju na srpskom jeziku. Dudu im je odgovorio - Ne, na hrvatskom! Novinar koji ga je intervjuirao je to prokomentirao da ih dudu Dudu nije namjerno uvrijedio. Evo ga citat: "A kako i ne bi kada je još kao dečak stigao iz Brazila i u Hrvatskoj potpuno odrastao. Iskren osmeh tokom brzopotezne replike, značio je da nije želeo da uvredi bilo koga, već da je potpuno raspoložen za priču sa srpskim novinarima. Nije ga oneraspoložila ni povreda koju je zadobio tokom postizanja gola." Ako netko kaže da govori hrvatski, kako to može biti uvrjedljivo? Ali eto, naš Dudu se nasmješio pa mu to nisu uzeli za toliko zlo.

Ima jedan, kome je izgleda, uvredljivo govoriti da govoriš hrvatski. Igor Mandić je posprdno komentirao prvu hrvatsku rečenicu izrečenu u EU parlamentu. Da parafraziram onog gore novinara - Mandić je kao dečak odrastao u Jugoslaviji i vjerujem da nije želio uvrijediti bilo koga. :)

Pročitao sam nedavno izjavu, jednog drugog čovjeka, za koga bi se moglo reći kako se na klaunovski način "bavi nogometom". Zdravko Mamić u njoj reče - Jugoslavija je za mene bila najljepša država na svijetu!

To što su srpski i hrvatski bliski jezici, ne smatram nikakvim problemom. Naprotiv, baš je dobro kad druge bez ikakvog napora možeš razumjeti! Za razliku od nekih, mene ne vrijeđa kad netko kaže da govori srpskim jezikom, kineskim, eskimskim, bilo kojim. To što staro puhalo, Mandić , želi moj jezik nazvati srpskohrvatskim, njegov problem. Ovo pišem u Wordu, vidi čuda, ni Word ne prepoznaje riječ - srpskohrvatski? Neka Mandić jezik zove kako hoće, ja znam kako se zove. Sve da su srpski i hrvatski jezik, dva brata blizanca, opet bih isto mislio. Ispada po Mandiću, kad bi dva brata oženila dvije bliznakinje, Mandu i Maru, trebalo bi jednu zatući, a onu preživjelu nazvati MandaMara. Od nespojivog želi napraviti sijamske blizance, pomoću superljepka. Daleko mi vlastita kuća bila, kad bih poželio da se superljepkom "posijame" npr. Igor Mandić i Oliver Mandić? Suzana Kosor i Plačljivko Milanović? Dinamo i Crvena zvezda? Kud bi nas to odvelo?

Teško su mi je dohvatiti razloge zbog kojih se neki hrvatski intelektualci, pisci, toliko upinju u omalovažavanju nacionalnog identiteta. Uglavnom se njime sprdaju. Od svakog kamena pa i bezazlene rere, priviđa im se nešto mračno ili barem mrska-im Tuđmanova glava. A s njom se moraju obračunati. Nekima se priviđaju i ustaše, na svakom koraku, more bit da su na nekim veselim travama. Teško mi je to sve razumjeti. Kad bi se Hrvatska i Srbija nekim čudom ili superlepkom ujedinile, ti pisci bi imali veće tržište? Žal za komunizmom? Možda žele dobiti Nobela, ali im je malo nezgodno to obaviti na način na koji je to obavio Andrić? Nobel sigurno nije u pitanju, jer nisu oni Ivi Andriću ni u peti. Kako god, moju glavu mogu mazati svim ljepilima ovog svijeta, neće se primiti.

A Dudu? Teško je ne voljeti Dudua. Blago majci koja ga je rodila i blago zemlji za koju igra nogomet!